Ċetta Mainwaring, Thom Tyerman i Andonea Dickson
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump nedavno je potpisao izvršni memorandum kojim je svoju vladu uputio da proširi pritvorni kapacitet u Migracionom centru Guantanamo. Obraćajući se javnosti prije potpisivanja, Trump je tvrdio da je predloženih 30.000 kreveta neophodno za „iskorjenjivanje pošasti migrantskog kriminala“ i da će se koristiti za smještaj „najgorih kriminalaca, stranaca koji tu borave ilegalno kao prijetnja američkom narodu“ za koje SAD ne „vjeruje“ da se neće pokušati vratiti ako budu deportovani.
To se događa usred navale antiimigrantskih izvršnih uredbi, uključujući Zakon Laken Riley, prema kojem Ministarstvo za domovinsku sigurnost mora zadržati u pritvoru neameričke državljane, ali ne nužno proglašene krivim, za provalu, krađu, otuđivanje ili krađu u prodavnici, čime se mnogim migrantima uskraćuje pravo na pravedno suđenje.
Koliko god ove politike bile ekstremne, i iako djeluju karakteristične za sadašnji autoritarni trenutak, one nisu jedinstvene za Trumpa niti za SAD. A nisu ni bez historijskog presedana.
Eksperiment star jako dugo
Decenijama su SAD, Velika Britanija i Australija eksperimentisale s pritvaranjem tražitelja azila u centrima u inozemstvu (offshore detention) i povećanom kriminalizacijom migranata kod kuće. Ako pratimo kako su se ove politike razvijale zajedno, kružile širom sve tri države, bivale prihvaćene i odbacivane, otkrit ćemo da korijeni sadašnjeg autoritarnog momenta u svjetskoj politici sežu dublje od bilo koje jedne države, stranke ili političke perspektive. Njihovi korijeni su prije u rasiziranom zatvorskom nasilju koje se kontinuirano reciklira i pojačava preko granica nacionalnih država.
Američki eksperiment s pritvaranjem tražitelja azila u centrima u inozemstvu (offshore detention) počeo je 1980-ih, otvaranjem pritvornog centra u Fort Allenu, u Portoriku, i uvođenjem politika „presretanja“ koje su imale za cilj presretanje i vraćanje pretežno haićanskih tražitelja azila na moru kako bi se spriječilo da dođu do SAD-a. Tokom 1990-ih, ove politike su proširene s mornaričkom bazom smještenom u zaljevu Guantamano, koja se koristila za držanje u pritvoru 36.000 Haićana i 20.000 Kubanaca koji su tražili azil između 1991. i 1996.
Nedugo potom, 2001. godine, australska vlada je uvela takozvano Pacifičko rješenje, u okviru kojeg su otoci Nauru i Manus u Papua Novoj Gvineji bili uključeni u kompleksni sistem zatvaranja tražitelja azila u centrima u inozemstvu. Ovi centri su postali ozloglašeni zbog izvještaja o kršenju ljudskih prava i obimnih dokaza o zlostavljanju i okrutnosti, ali Pacifičko rješenje postoji do danas i britanske vlade su njemu vidjele model za oponašanje.
Prethodna konzervativna vlada direktno je koristila australsku offshore politiku kako bi osmislila plan za deportaciju tražitelja azila u Ruandu. Iako je taj plan stavljen po strani kada je Laburistička stranka Keira Starmera došla na vlast 2024. godine, on je također razmatrao italijanski model pritvaranja tražitelja azila u Albaniji kao mogući model za oponašanje.
U svim tim državama, infrastruktura offshore pritvaranja i povezana logika odvraćanja traju čak i kad političke promjene nalažu odmak od pritvaranja ljudi na taj način. Tako su u Australiji, kada je prva verzija Pacifičkog rješenja prekinuta 2007. godine, fizički prostori i pravni okvir offshore pritvaranja ostali netaknuti, omogućavajući da se ova politika lako oživi i pooštri s Pacifičkim rješenjem 2.0 iz 2012. godine.
Kad je australska vlada premjestila i posljednju osobu iz pritvornog centra na otoku Nauru 2023, oni nisu raskinuli korporativne ugovore, omogućivši centru da bude ponovo popunjen osobama koje traže azil samo nekoliko mjeseci kasnije.
Sve veća kriminalizacija migranata
Jedan od glavnih efekata offshore pritvaranja je teritorijalno i stoga pravno isključivanje pritvorenika iz uobičajenih prava i zaštita, kao i njihova izolacija od podrške zajednice i mreža za zagovaranje. Ovo se ogleda i na domaćem nivou kroz sve veću kriminalizaciju migranata.
Stvaranjem novih krivičnih djela povezanih s migracijama, obaveznim pritvaranjem i deportacijom nedržavljana s krivičnim presudama i uklanjanjem mogućnosti za žalbu ili zastupanje, države su konstruisale populaciju bez prava koju sve više smatraju ilegalnom. Istovremeno su spojile migracije i kriminal u javnoj raspravi.
Ovime se priprema teren za političare da se takmiče jedni s drugima nudeći odvraćanje putem sve obimnijeg pritvaranja kao jedino moguće rješenje, posebno tokom izbornih kampanja.
Američki primjer izmjena zakona iz 1996. godine o ilegalnoj imigraciji i odgovornosti imigranata to jasno pokazuje. Usvojen pred predsjedničke izbore, IIRIRA je proširio definiciju „prijestupnika s otežavajućim okolnostima“ i područje moguće deportacije nedržavljana (i retroaktivno). Ovaj zakon je uspostavio blisku saradnju između policajaca zaduženih za provođenje imigracionih politika i lokalne policije, znatno povećavši broj pritvaranja i deportacija i militarizaciju američko-meksičke granice.
Danas, Trumpove izvršne uredbe i tvrdnje o odbrani od „invazije kriminalaca ilegalnih stranaca“ predstavljaju jačanje postojećeg sistema i njegove rasizirane logike odvraćanja.
Granice kao spektakl za političke snage
Poput bumeranga, ovaj sistem kriminalizacije i zatvaranja ljudi koji traže dostojanstven život se odbija između svojih domaćih i inozemnih inkarnacija unutar država, kao i između država. Kriminalizacija je intenzivirana tokom izbornih perioda, kada granice postaju spektakl za političke snage, sa strankama iz cijelog političkog spektra koje koriste narative stroge migracije da dokažu svoju sposobnost da upravljaju nacijom i da skrenu pažnju sa neuspjeha u zdravstvenim službama, stambenom sektoru, socijalnoj zaštiti, zapošljavanju i još mnogo čemu.
Proteklih 12 mjeseci nisu izuzetak, s izborima u Velikoj Britaniji i SAD-u, i predstojećim izborima u Australiji. Svi ovi izbori vrtjeli su se oko velikog proširenja prijedloga politika za premještanje pritvornih centara za tražitelje azila u inozemstvo, deportacije velikih dijelova stanovništva i podrivanja, ako ne i smrti, međunarodnog režima zaštite.
Kako se politizacija migracija nastavlja, ciljevi onoga što se smatra prihvatljivim pomjeraju se sve više udesno, dovodeći do politika koje nude veća ograničenja prava i obećavaju više štete.
Ovaj spektakl okrutnosti također odvraća pažnju od drugog neuspjeha – samog neuspjeha ovih restriktivnih politika i dubokog odsustva političkog vodstva u pogledu migracija. Ono što istraživanja opet i iznova pokazuju jeste kako ove politike ne odvraćaju ljude od dolaska, već umjesto toga dodatno štete ljudima koji su već marginalizirani u našim društvima.
Šteta koja se nanosi migrantima i napuštanje temeljni su za sisteme pritvaranja migranata širom svijeta, a ne slučajni nusprodukti nastali usljed nedostatka nadzora ili odmetnutih pojedinaca ili korporacija. Šteta i napuštanje su ovdje „namjerni“. Oni su nužne karakteristike sistema prinudnog pritvaranja i deportacije potaknuti političkim i finansijskim profitima nastalim kao rezultat postupaka usmjerenih protiv migranata.
Otpor nasilju i nepravdi ipak postoji
Ipak, ljudi se stalno opiru nasilju i nepravdi. Širom svijeta, protesti, štrajkovi, neredi i bježanje iz zatvora pritvorenika nailaze na solidarnost učesnika kampanje za građanska prava, lokalnih aktivista, vjerskih grupa, aktivista iz zajednice, advokata, porodice i prijatelja.
Uvjeti, zlostavljanja, presude i zakoni su osporavani, racije su sprečavane, kaucije plaćene, politike utočišta usvojene, agencijama za kontrolu granica oduzeta sredstva, izgrađene lokalne mreže za zatvaranje pritvornih centara i za pružanje podrške ljudima kojima prijeti pritvor.
Ovaj otpor i solidarnost su pokazani u 23-dnevnom protestu koji su vodili muškarci zatvoreni u pritvornom centru na otoku Manus, nakon objave o njegovom zatvaranju 2017. godine, kada ga je Papua Nova Gvineja proglasila neustavnim. Iako su ih snage sigurnosti zastrašivale i ukinule im pristup hrani, vodi i struji, ovi muškarci su se mirnim putem borili za slobodu umjesto ponovnog zatvaranja na novim lokacijama, oslanjajući se na svoje veze s lokalnim zajednicama na otoku Manusu i australskim zagovornicima, dok su predstavljali svoju nevolju međunarodnoj publici.
Dokumentovano postupanje prema onima koje drže u pritvoru na offshore lokacijama dokaz je autoritarizma u upravljanju migracijom, onog koji će utjecati na državljane kao i na nedržavljane. Kako to opisuje Behrouz Boochani, pjesnik, novinar i bivši zatvorenik u australskom pritvornom centru za imigrante na Manusu, u svojoj knjizi Freedom, Only Freedom: „Izbjeglice su identifikovale i razotkrile diktaturu i fašizam 21. stoljeća, diktaturu i fašizam koji će se jednog dana ušunjati u australsko društvo i u domove ljudi kao rak“.
U SAD-u, kao i na drugim mjestima, lokalne koalicije između ljudi sa iskustvom pritvora i organizatora abolicionista izgrađene tokom decenija borbe činile su temelj otpora pod Trumpom 1.0 i ponovo će. Upravo su oni koji podnose teret napada države koja ih pritvara – a ne korporativni liberalizam vodećih „ljevičarskih“ stranaka – najsnažnija opozicija i alternativa trenutnom autoritarnom momentu, prenosi AJB.
Izvor vijesti: haber.ba
