To je najnoviji podsjetnik da kada je američko-iranska diplomatija na rubu potpunog sloma, Oman je regionalni igrač kojem iranski režim najviše vjeruje da će se uključiti i posredovati.
Ono što se promijenilo 2026. nije priroda Omanskog sudjelovanja, već ulozi: rizik od pogrešne procjene raste, Iran i Sjedinjene Države možda tumače trenutak na suprotne načine, a tiho posredovanje više nije dovoljno. Oman sada mora preuzeti asertivniju posredničku ulogu – ne protiv Irana, već za vlastiti strateški opstanak Irana i za stabilnost cijele regije Perzijskog zaljeva.
Povećane napetosti između SAD-a i Irana
Tijekom proteklog tjedna, više regionalnih i zapadnih medija potvrdilo je da je Iran inzistirao na promjeni mjesta održavanja razgovora. Teheran želi da se pregovori održe u Muscatu jer se potonjem može vjerovati da će suziti dnevni red isključivo na nuklearni dosje i održati izolirani bilateralni format ranijih rundi pregovora u Omanu, isključujući arapske, turske i pakistanske promatrače.
SAD su pristale na taj potez – rijedak gest popustljivosti u drugom mandatu predsjednika Donalda Trumpa. Axios , Reuters i nekoliko arapskih dužnosnika naznačili su da će se razgovori sada održati u Omanu, a ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi predstavljat će Iran, a izaslanik Bijele kuće Steve Witkoff (moguće uz Trumpovog zeta Jareda Kushnera) predvodit će američki tim. Iran je jasno dao do znanja da balistički projektili, regionalni posrednici i domaća politika nisu na dnevnom redu. Washington je jednako jasno dao do znanja da ta ista dugogodišnja pitanja ostaju središnja za njegov strateški pogled. Oman se sada nalazi usred te praznine.
Promjena mjesta održavanja razgovora govori nam i nešto drugo: iransko vodstvo, unatoč svom tvrdom javnom stavu, i dalje preferira pregovore kada eskalacija prijeti da izmakne kontroli. Premještanje razgovora u Oman također odražava Muscatov trajni status kao najpouzdanijeg iranskog partnera u Perzijskom zaljevu – status koji je zadržao unatoč godinama regionalne polarizacije, rata u Jemenu i sjeni šireg skepticizma ostalih članica Vijeća za suradnju u Perzijskom zaljevu (GCC) prema omanskoj neutralnosti. Ali promjena također otkriva dublji problem s kojim će se Muscat morati izravno suočiti: sve većom pogrešnom percepcijom između Washingtona i Teherana.
U Teheranu, posebno u tvrdokornim medijima i sigurnosnom aparatu, američka spremnost na povratak pregovorima reklamira se kao dokaz američke slabosti ili nedostatka opcija. Novinska agencija Tasnim , povezana s Korpusom islamske revolucionarne garde (IRGC), to je bez ustručavanja formulirala : Trumpov vojni pritisak nije uspio, “kvazi-puč” nije uspio (referenca na masovni prosvjedni pokret u Iranu u januaru 2026.), ponovno ukidanje sankcija od strane Europljana u septembr 2025. također nije uspjelo, kao ni druge izraelske taktike pritiska, te stoga Washington nije imao drugog izbora nego pregovarati. U ovoj naraciji, Amerika je trepnula, što navodno potvrđuje iransku strategiju prkosa.
Washington situaciju tumači gotovo na potpuno suprotan način. Američki dužnosnici i regionalni diplomati opetovano govore novinarima da je Iran pod velikim unutarnjim pritiskom, u strahu od još jednog kruga nacionalnih prosvjeda i nesiguran u trajnost vlastite unutarnje kontrole. Jačanje američke mornarice u regiji Perzijskog zaljeva, obaranje iranskog drona 3. veljače koji se približavao nosaču zrakoplova USS Abraham Lincoln i gotovo zapljena tankera pod američkom zastavom u Hormuškom tjesnacu, sve se to dogodilo u istom 72-satnom prozoru za koji je Trump javno upozorio da će se dogoditi “loše stvari” ako se ne postigne dogovor. S američke točke gledišta, pregovaranje nije ustupak; to je prilika za osiguranje simboličnih i značajnih dobitaka prije nego što se događaji dalje pogoršaju.
Uđite u Oman
Taj jaz u percepciji najopasnija je značajka trenutne krize – i upravo je zato uloga Omana postala nezamjenjiva. Kada jedna strana vjeruje da se druga povlači, a druga vjeruje da pregovara s pozicije snage, diplomacija se može slomiti u trenutku. Iransko inzistiranje na pregovorima samo o nuklearnom oružanju i odbijanje uključivanja regionalnih promatrača odražava samopouzdanje. Američko inzistiranje na raspravi o širim pitanjima odražava pritisak. Ta asimetrija je način na koji ratovi mogu slučajno započeti.
Države GCC-a sada to također prepoznaju. Godinama je Omanovo tiho posredovanje izazivalo sumnju među njegovim susjedima – posebno Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima – koji su se bojali da će Muscatova neovisna linija oslabiti kolektivni pritisak na Iran. Ali 12-dnevni rat s Izraelom 2025. i nemiri u Iranu početkom 2026. promijenili su tu računicu. Izraelski napadi na iranske ciljeve, iranski udar odmazde na zračnu bazu al-Udeid u Kataru i naknadno američko povlačenje iz ključnih baza u Zaljevu naglasili su da će se svaki sukob između SAD-a i Irana prvo preliti na tlo Zaljeva. Sjećanje na napade na saudijska naftna postrojenja 2019. još je svježe; eskalacijski ciklus 2025.-26. još je jasnije pokazao da si nijedna zemlja Zaljeva ne može priuštiti jednostrano upravljanje krizama.
Stoga, do sredine siječnja, glavni gradovi zaljevskih zemalja više nisu postavljali pitanje treba li Oman posredovati – već može li Oman spriječiti sukob koji nijedna strana možda ne namjerava, ali ga obje mogu opasno izazvati. Doha, Rijad i Muscat zajedno su izvršili pritisak na Washington da zaustavi vojni napad. Ono što se nekada smatralo nezgodnom neutralnošću Muscata sada se shvaća kao posljednja linija preventivne diplomacije u regiji.
Ipak, tradicionalni pristup Omana – diskretan, strpljiv i vođen procesima – možda ovaj put neće biti dovoljan. U ranijim godinama, Muscatova uloga bila je prenositi poruke , održavati tajne kanale i čuvati prostor za dijalog kada su se drugi povukli. To je bilo dovoljno kada su i Iran i SAD vjerovali da je vrijeme na njihovoj strani. Ali trenutno okruženje je manje blagonaklono. Iran signalizira povjerenje da Amerika nema vojnu opciju. Amerika vjeruje da je Iran ranjiv i da će se na kraju popustiti. Izrael snažno lobira za proširenje američkih zahtjeva i sprječavanje bilo kakvog sporazuma osim ako Teheran u osnovi ne kapitulira pred svima njima, uključujući znatno smanjeni iranski raketni program i povlačenje podrške svojim regionalnim saveznicima, poput Hezbolaha u Libanonu i Hutija u Jemenu. Postoje i izvješća da izraelska vlada sada vrši pritisak na Trumpa da napadne tvornice balističkih raketa i blokira Iran. U međuvremenu, Zaljev – u ovom slučaju neobično ujedinjen – užasnut je da će jedan pogrešno protumačen potez Washingtona ili Teherana progutati cijelu regiju.
U ovakvom krajoliku, Oman ima drugačiju vrstu odgovornosti: ne samo olakšati, već i ispraviti zablude koje eskalaciju čine vjerojatnijom. Muscat je u jedinstvenoj poziciji da Teheranu kaže ono što nijedna druga prijestolnica ne može: da je tumačenje američkog angažmana kao kapitulacije opasna iluzija; da Trumpova nepredvidljivost nije znak slabosti već pregovaračka taktika; i da odbijanje proširenja dnevnog reda, iako razumljivo, riskira potvrdu Washingtonovog uvjerenja da Iran odugovlači. Istodobno, Oman može SAD-u prenijeti poruku da maksimalistički zahtjevi – nulto obogaćivanje, demontiranje raketnog programa i napuštanje regionalnih saveznika – neće dovesti do ikakvog dogovora i mogli bi Iran natjerati na protueskalaciju.
Ovdje se ne radi o odabiru strana. Radi se o sprječavanju da obje strane pogrešno shvate namjere i sposobnosti druge strane. Oman ne treba gurati Iran na kapitulaciju. Treba prisiliti Iran da prepozna da se prozor za kompromis koji spašava obraz smanjuje i da je pretjerano samopouzdanje već ranije poremetilo iransku diplomaciju s Trumpom. Teheran zna kako je završila 2019.-2020. (američkim atentatom na generala Qassema Soleimanija, zapovjednika Kuds snaga IRGC-a); također zna da Trump cijeni vidljive pobjede nad tehničkim nijansama. Razumijevanje da je psihologija bitna, a Oman bi mogao biti jedini akter koji to može vjerodostojno prenijeti.
Još uvijek postoji put do deeskalacije. Iran se može povući s visokorazinskog obogaćivanja urana bez predaje svog nuklearnog programa. Washington može ublažiti sankcije bez odustajanja od svojih zabrinutosti. Regionalni akteri mogu igrati konstruktivne uloge bez gomile za pregovaračkim stolom. To su upravo one vrste uskih, na interesima utemeljenih dogovora koje je Oman već prije posredovao.
Ali takav dogovor neće se ostvariti ako se Oman ograniči na tiho prenošenje poruka . Ovaj trenutak zahtijeva nešto teže: iskreno uvjeravanje. Muscat ima povjerenje Teherana, poštovanje Washingtona i podršku Zaljeva – rijedak savez. Trebao bi iskoristiti tu polugu kako bi potaknuo Iran na stratešku suzdržanost, ne iz poštovanja prema Sjedinjenim Državama, već zato što iranska stabilnost, sigurnost Zaljeva i mir u regiji sada ovise o tome kako Teheran tumači ovaj trenutak.
Oman je oduvijek bio tihi posrednik u Zaljevu. Danas mora biti i najjasniji glas opreza. Regija je ušla u fazu u kojoj je veća opasnost pogrešna procjena, a ne zlonamjernost. Pomoć Teheranu da prepozna tu razliku – čvrsto, privatno i uporno – mogla bi biti najvažnija diplomatska usluga koju je Muscat ikada obavi, prenosi middle east institute.
Izvor vijesti: haber.ba
