Dolazak zime u Sarajevo, kao i u drugim gradovima širom svijeta, nagovještava dolazak i Nove godine, koji se obilježava na specifičan način još od doba Rimljana. Taj dan, prvi januar, Rimljani su smatrali kao početak nekog novog života. Po predajama, oni su bili izuzetno sujevjerni te su smatrali da, ako se prvi dan Nove godine obilježi dobrim vijestima i događajima, da će tada i cijela godina biti napredna i sretna.
Zabilježeno je kroz usmene predaje da se nisu povodili za nekim paganskim navikama. Rimljanima je tada centralno mjesto bilo na današnjoj Ilidži oko termalnih banja, a taj običaj proslave se provlačio kroz tadašnje stanovništvo, iako u tom periodu i nije bilo današnjeg Sarajeva, jer ono će se kasnije nakon dugo stoljeća u ovoj prelijepoj dolini formirati.
Pobjegli od studeni
Ostalo je zapamćeno po predajama da ono što nisu voljeli kod naših krajeva bila je zima i baš zbog zime, odnosno studeni koja se jednom odužila na sedam godina, i napustili su ove krajeve, ali mi i danas upražnjavamo običaje ukorijenjene u njihovo doba, a jedan od njih je i proslava Nove godine.
Zapravo, oduvijek je čovjek imao potrebu za astronomsko mjerenje vremena, a naročito za smjenu godišnjih doba koja su bitno utjecala na potrebe usko vezane za granu poljoprivrede. S vremenom su se na astronomske činjenice počeli vezati mitovi i legende i gotovo svaki narod je imao svoj kalendar koji za početak mjerenja vremena uzima bitan događaj iz prošlosti.
Način gregorijanskog mjerenja, počinje usvajanjem gregorijanskog kalendara od druge polovice 16. stoljeća. S vremenom su ekonomsko-političkim utjecajem i umrežavanjem svijeta, svi narodi prihvatili ovaj kalendar i međunarodnu novu godinu čije je ishodište kršćanskog porijekla i veže se za dolazak Isusa, u islamu poznatog kao Isa poslanika. Taj prelazak iz stare godine u novu, nije imao neki veći značaj, osim protokolarne dimenzije, s obzirom na to da su narodi nastavili obilježavati kalendare koji su svoje uporište imali u vjerskom ili svjetskom načelu.
U doba Osmanskog Carstva, proslava Nove godine je pala u sjenu s obzirom na to da se Osmansko Carstvo pridržavalo islamskog kalendara koji je drugačiji od današnjeg gregorijanskog jer sadrži pet dana manje, a počinje s hidžrom, odnosno progonom Muhameda, a.s., iz Meke u Medinu. Tadašnje Sarajlije su znale, kao i sama vlast, da poslovni svijet u kontaktu s Osmanskim Carstvom je koristio upravo gregorijanski kalendar pa je bilo i nezamislivo sarađivati sa susjednim evropskim i azijskim zemljama bez upotrebe gregorijanskog kalendara.
Dolaskom Austro-Ugarske, doček Nove godine u vidu proslava počinje polahko ulaziti na vrata Sarajeva, ali najveća euforija počela je krajem dvadesetog stoljeća, odnosno nakon Drugog svjetskog rata, kada se proslava prvog januara pretvorila u doček Nove godine na sličan način kao i u gradovima širom svijeta.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća, dolazak Nove godine i njen doček se pretvarao u kulturni događaj, a to se posebno afirmisalo pojavom televizije na našim prostorima, kada se narod nekako grupisao i pratio taj program kulturnog karaktera.
Također, pojavom narodnog muzičkog pravca, način proslave se mijenja na našim prostorima te se novogodišnja noć pretvara u feštu. Proslave, zabave, pa tako i dočeci novih godina su kod nas održavani u javnim objektima i hotelima. Ostali su upamćeni neki od dočeka u hotelima “Evropa”, “Bristol”, “Nacional”, “Central”, “Zagreb” i “Beograd”, ali i u kompleksu hotela na Ilidži, čijoj proslavi je prisustvovalao bogatije stanovništvo, dok su intimniji dočeci bili u kućama u okruženju prijatelja.
Poseban pristup proslavi novih godina bio je u vrijeme bivše SFR Jugoslavije, kada se taj praznik doživljavao kao državni. Jugoslavenske vlasti su povodom proslave Nove godine izdvajale sredstva za kićenje i ukrašavanje gradova. Kupovina sječenih jelki bila je masovna pojava, ali je u jednom periodu zbog prekomjerne sječe bila i zabranjena. Svake godine, Sarajevo je bilo ukrašeno na drugačiji način. Nastojalo se da svake godine bude ukrašeno ljepše nego prethodne, pa se u tu svrhu sredstva nisu štedjela. Svaka općina je uređivala svoj dio, a najljepši dio grada bile su ulice Maršala Tita, Ferhadija i Štrosmajerova. Glavno mjesto prezentacije novogodišnje atmosfere je bilo ispred Narodnog pozorišta gdje su tradicionalno bile okićene jelke. Ipak, najšarmantniji dio Sarajeva se prožimao kroz ulicu Ferhadija, gdje su bili nanizani stolovi za prodaju novogodišnjih čestitki i ukrasa. Tadašnje vlasti su dopuštale po nekoliko dana neometanu prodaju kako bi pojedini nešto i zaradili, tako da je baš svako mogao nešto prodavati. Ovim činom se doprinosilo novogodišnjoj atmosferi.
Prodavale su se prskalice ili, kako su ih Sarajlije popularno zvale, “ševaklije”. Prodaju petardi tadašnje vlasti su branile pa su se one kupovale “na crno”. Bitno je istaći da je svaki izlog bio aranžiran i inspirisan dočekom Nove godine, čak je vladao i natjecateljski duh, mnogi su težili tome da imaju najljepše ukrašen izlog radnje. Što se tiče posebne novogodišnje scenografije, prvo mjesto je pripadalo najvećoj robnoj kući “Sarajka” koja je svake Nove godine bila najljepše uređena. Na ulicama grada je vrvjelo od svijeta sve do Nove godine, nakon čega je slijedilo blago zatišje i dani odmora.
Trgovci nakon proslave Nove godine nisu radili čak nekoliko dana, tek poneka kafana je bila otvorena pa se tako stanovništvo snadbijevalo hranom uoči Nove godine. U tim, prvim januarskim danima, naš grad bi bio potpuno miran. Radost je najviše bila prisutna kod mališana koji su te praznične dane koristili u sankanju jer je obično u Sarajevu za Novu godinu bilo snijega i neumorno su pisali pisma Djeda Mrazu sa spiskom svojih želja, koji ih je uveseljavao paketićima s igračkama i slatkišima jer su prethodnu godinu bili dobri i poslušni.
Proslave na trgu
Nakon dolaska Olimpijade doček Nove godine se preselio i u planine oko Sarajeva, a ulaskom u dvadeset prvo stoljeće, doček Nove godine prelazi na ulice grada, baš kao što je i praksa u svim ostalim gradovima svijeta. Centralne proslave sele se na trgove i to ne zaobilazi ni naš grad. Takav pristup je najviše prihvatila omladina i on je možda bacio u zaborav intimne proslave po kućama i kafanama koje su također imale svoju draž.
Danas, zbog brzog načina života, manjka slobodnog vremena, nažalost, i novogodišnja euforija polahko gubi značaj kakav srednje generacije pamte.
Događaj koji se prepričavao bio je upravo doček 1961. godine, kada je proslavi u Sarajevu, u zgradi Izvrsnog vijeća, prisustvovao i Josip Broz Tito sa svojom suprugom Jovankom. Naime, kažu da su se tada desile i neke situacije nepredviđene protokolom. Zapravo, Tito je vrlo spretno umakao svojim pratiocima i provozao se tramvajem, i to od stanice Principov most pa sve do Narodne banke, zato i ostaje čuvena izreka da novogodišnjem Sarajevu ni Tito nije odolio. A u toku tog, ali i svih ostalih dolazaka u naš grad, drug Tito je odsjedao u nekadašnjoj vilajetskoj kući “Konak” na Bistriku.
Izvor vijesti: haber.ba
